Dali bih išli u centar zemlje??
U šumovitim nedođijama Rumunije, grupa naučnika pronalazi ruševine manastira iz 13. veka, sa hodnicima koje je zapečatilo davno zaboravljeno bratstvo monaha. Dolaze do zaprepašćujućeg otkrića: manastir je sagrađen iznad ulaza u gigantski sistem podzemnih pećina. Lokalni biolozi veruju da pećina krije nepoznati ekosistem, pa grupa speleologa kreće u istraživanje. U mračnim dubinama podzemlja, oni se suočavaju sa gomilom bizarnih stvorenja, ali i sa grupom istraživača koji su tri decenije ranije zalutali u pećinama i koji su odavno izgubili karakteristike ljudskih bića....
Ovo je kratki sinopsis filma Pećina iz 2005. godine sa Kolom Hauzerom i Linom Hedi u glavnim ulogama, koji je režirao Brus Hant. Reklamni slogan filma glasi: ispod Raja leži Pakao, a ispod Pakla....?“ Dobar uvod za pitanje možemo li uopšte naslutiti šta se sve krije u podzemlju naše planete i čemu su sve nekada služili ogromni prirodni veštački sistemi pećina i podzemnih tunela koji su – prema nekim istraživačima, povezivali čitav civilizovani svet?
ULAZ U PAKAO
U knjizi Podzemni svetovi u unutrašnjosti Zemlje, autor Timoti Bikli priča više nego zanimljivu priču. On potseća da su katolički sveštenici, koji su posle konkvistadorskog osvajanja Južne Amerike pokušavali da pokrste domorodačko stanovništvo, otkrili ulaz u podzemnu pećinu koju su nazvali „Pakao“. Taj ulaz je danas zatvoren tonama krša, zemlje i ogromnih stena. Selo Liobaa (čije ime u prevodu znači Pećina Smrti), nalazi se u provinciji Zapoteka, u blizini drevnog sela Miktlan takozvanog „Sela iz Podzemnog Sveta“.
Pećina Smrti se zapravo nalazi u poslednjoj od osam odaja zgrade velikog hrama. Četiri prostorije hrama su sagađene iznad površine tla, a preostale četiri ispod nivoa tla. Visoki sveštenici drevne indijanske religije su izvodili ceremonije namenjene običnim ljudima uvek u gornjim odajama hrama, ali one prave, najsvetije obrede vršili su duboko u podzemnim prostorijama.
U prvoj od njih su prinošene ljudske žrtve. Zidovi ove prostorije prekriveni su prikazima različitih bogova. Na kamenom oltaru u centru prostorije, još uvek prekrivenom osušenom krvlju, sveštenici su živim ljudima vadili srca i nudili ih kamenim idolima bogova, u nadi da će se ovi obnoviti i ponovo oživeti.
U toj prvoj prostoriji postoje još jedna vrata koja vode u sledeću odaju – kriptu gde su čuvana mumificirana tela svih preminulih prvosveštenika. Iz kripte se kroz vrata prolazi u treću podzemnu odaju gde su čuvana tela svih prethodnih kraljeva Teozapotlana. Kada bi kralj umro, njegovo telo ukrašeno kraljevskim insignijama sveštenici bi preneli u ovu odaju i postavili ga kraj njegovih prethodnika uz sve počasti i posmrtne ponude.
Vrata na grobnici kraljeva vode u poslednju podzemnu odaju u kojoj nema ničega osim još jednih vrata koja su zatvorena ogromnom kamenom stelom. To je ulaz u „Pakao“ onakav, kako su ga zamišljali katolički sveštenici. Zapravo, u pećini iza kamene stele su ostavljana tela žrtvovanih ljudi, ali i tela ratnika poginulih u bitkama, značajnih plemića i gospodara osvojenih zemalja. Tela ratnika su dopremana sa velikih daljina i uvek odlagana u ovoj pećini.
ZAUVEK ZATRPAN
Mnogi obični ljudi, osetivši da im se bliži smrt usled teške bolesti ili starosti, molili su sveštenike da im dopuste privilegiju da prođu kroz vrata smrti dok su još uvek živi.Verovali su da će time zaslužiti posebno mesto u onostranom životu.
Sveštenici su ih ponekad prihvatali kao žive žrtve i posle posebne ceremonije im dozvoljavali da uđu u Pećinu Smrti. Ne treba ni pomenuti da se niko od njih više nije vratio nazad, u svet živih.
U pokušaju da domorodačko stanovništvo koje je verovalo u ovaj „mit“ preobrate u hrišćanstvo, katolički sveštenici su odlučili da uđu u podzemlje i dokažu da nema mesta „sujevernom strahu“. Obezbedili su veliki broj dobrovoljaca koji su nosili baklje i dugačko uže, jednim krajem vezano za tešku kamenu stelu kraj vrata. Takođe su angažovali naoružane vojnike da paze da se vrata kojim slučajem ne zatvore (slučajno ili nemarno).
Zapalili su baklje i prošli kroz vrata, da bi otkrili nekoliko visokih stepenika koji vode u podzemlje. Prolaz je zatim vodio dalje od stepeniša, direktno u mračne dubine utrobe zemlje. Svuda okolo su se belele ljudske kosti, dok su hodali prolazom bez kraja. Sa obe strane staze se širio lavirint ogromnih kamenih stubova koji kao da su podupirali masivnu planinu iznad njihovih glava. Nastavili su spuštanje u unutrašnjost, a memljivi, zagađeni vazduh im je jedva dozvoljavao da dišu. Zmije, preplašene svetlom, bežale u senke stubova.
Na dubini od oko 40 metara, iznenadio ih je jak nalet ledenog vetra. Vetar je duvao niotkuda, a sveštenici su sa pratnjim tvrdoglavo nastavili da se spuštaju. Ali kada su baklje počele da se gase, užasnuti ne samo sve većim brojem zmija i mrakom već i čudnim zvucima čije poreklo nisu mogli da odrede, veoma su brzo odlučili da se vrate. Iznenada su se obreli u potpunom mraku. Baklje su se ugasile. Držeći se za uže, počeli su da se vraćaju istim putem, uz sve glasnije molitve i litanije. U daljini su ugledali baklju jednog od vojnika ostavljenih da čuvaju vrata. Kada su se svi srećno vratili u predsoblje „Pakla“, ulaz su zatvorili kamenom stelom i dodali pride još jedan ogroman kamen. Zatim je naređeno da se sve podzemne odaje napune zemljom i kamenjem, da se svi tragovi stepenica unište, a svaki prolaz ka podzemlju hrama zapečati. Tako je ulaz u Pećinu Smrti zauvek zatrpan.
Nastavak na sajtu trece oko
http://goo.gl/kKDEZ
U šumovitim nedođijama Rumunije, grupa naučnika pronalazi ruševine manastira iz 13. veka, sa hodnicima koje je zapečatilo davno zaboravljeno bratstvo monaha. Dolaze do zaprepašćujućeg otkrića: manastir je sagrađen iznad ulaza u gigantski sistem podzemnih pećina. Lokalni biolozi veruju da pećina krije nepoznati ekosistem, pa grupa speleologa kreće u istraživanje. U mračnim dubinama podzemlja, oni se suočavaju sa gomilom bizarnih stvorenja, ali i sa grupom istraživača koji su tri decenije ranije zalutali u pećinama i koji su odavno izgubili karakteristike ljudskih bića....
Ovo je kratki sinopsis filma Pećina iz 2005. godine sa Kolom Hauzerom i Linom Hedi u glavnim ulogama, koji je režirao Brus Hant. Reklamni slogan filma glasi: ispod Raja leži Pakao, a ispod Pakla....?“ Dobar uvod za pitanje možemo li uopšte naslutiti šta se sve krije u podzemlju naše planete i čemu su sve nekada služili ogromni prirodni veštački sistemi pećina i podzemnih tunela koji su – prema nekim istraživačima, povezivali čitav civilizovani svet?
ULAZ U PAKAO
U knjizi Podzemni svetovi u unutrašnjosti Zemlje, autor Timoti Bikli priča više nego zanimljivu priču. On potseća da su katolički sveštenici, koji su posle konkvistadorskog osvajanja Južne Amerike pokušavali da pokrste domorodačko stanovništvo, otkrili ulaz u podzemnu pećinu koju su nazvali „Pakao“. Taj ulaz je danas zatvoren tonama krša, zemlje i ogromnih stena. Selo Liobaa (čije ime u prevodu znači Pećina Smrti), nalazi se u provinciji Zapoteka, u blizini drevnog sela Miktlan takozvanog „Sela iz Podzemnog Sveta“.
Pećina Smrti se zapravo nalazi u poslednjoj od osam odaja zgrade velikog hrama. Četiri prostorije hrama su sagađene iznad površine tla, a preostale četiri ispod nivoa tla. Visoki sveštenici drevne indijanske religije su izvodili ceremonije namenjene običnim ljudima uvek u gornjim odajama hrama, ali one prave, najsvetije obrede vršili su duboko u podzemnim prostorijama.
U prvoj od njih su prinošene ljudske žrtve. Zidovi ove prostorije prekriveni su prikazima različitih bogova. Na kamenom oltaru u centru prostorije, još uvek prekrivenom osušenom krvlju, sveštenici su živim ljudima vadili srca i nudili ih kamenim idolima bogova, u nadi da će se ovi obnoviti i ponovo oživeti.
U toj prvoj prostoriji postoje još jedna vrata koja vode u sledeću odaju – kriptu gde su čuvana mumificirana tela svih preminulih prvosveštenika. Iz kripte se kroz vrata prolazi u treću podzemnu odaju gde su čuvana tela svih prethodnih kraljeva Teozapotlana. Kada bi kralj umro, njegovo telo ukrašeno kraljevskim insignijama sveštenici bi preneli u ovu odaju i postavili ga kraj njegovih prethodnika uz sve počasti i posmrtne ponude.
Vrata na grobnici kraljeva vode u poslednju podzemnu odaju u kojoj nema ničega osim još jednih vrata koja su zatvorena ogromnom kamenom stelom. To je ulaz u „Pakao“ onakav, kako su ga zamišljali katolički sveštenici. Zapravo, u pećini iza kamene stele su ostavljana tela žrtvovanih ljudi, ali i tela ratnika poginulih u bitkama, značajnih plemića i gospodara osvojenih zemalja. Tela ratnika su dopremana sa velikih daljina i uvek odlagana u ovoj pećini.
ZAUVEK ZATRPAN
Mnogi obični ljudi, osetivši da im se bliži smrt usled teške bolesti ili starosti, molili su sveštenike da im dopuste privilegiju da prođu kroz vrata smrti dok su još uvek živi.Verovali su da će time zaslužiti posebno mesto u onostranom životu.
Sveštenici su ih ponekad prihvatali kao žive žrtve i posle posebne ceremonije im dozvoljavali da uđu u Pećinu Smrti. Ne treba ni pomenuti da se niko od njih više nije vratio nazad, u svet živih.
U pokušaju da domorodačko stanovništvo koje je verovalo u ovaj „mit“ preobrate u hrišćanstvo, katolički sveštenici su odlučili da uđu u podzemlje i dokažu da nema mesta „sujevernom strahu“. Obezbedili su veliki broj dobrovoljaca koji su nosili baklje i dugačko uže, jednim krajem vezano za tešku kamenu stelu kraj vrata. Takođe su angažovali naoružane vojnike da paze da se vrata kojim slučajem ne zatvore (slučajno ili nemarno).
Zapalili su baklje i prošli kroz vrata, da bi otkrili nekoliko visokih stepenika koji vode u podzemlje. Prolaz je zatim vodio dalje od stepeniša, direktno u mračne dubine utrobe zemlje. Svuda okolo su se belele ljudske kosti, dok su hodali prolazom bez kraja. Sa obe strane staze se širio lavirint ogromnih kamenih stubova koji kao da su podupirali masivnu planinu iznad njihovih glava. Nastavili su spuštanje u unutrašnjost, a memljivi, zagađeni vazduh im je jedva dozvoljavao da dišu. Zmije, preplašene svetlom, bežale u senke stubova.
Na dubini od oko 40 metara, iznenadio ih je jak nalet ledenog vetra. Vetar je duvao niotkuda, a sveštenici su sa pratnjim tvrdoglavo nastavili da se spuštaju. Ali kada su baklje počele da se gase, užasnuti ne samo sve većim brojem zmija i mrakom već i čudnim zvucima čije poreklo nisu mogli da odrede, veoma su brzo odlučili da se vrate. Iznenada su se obreli u potpunom mraku. Baklje su se ugasile. Držeći se za uže, počeli su da se vraćaju istim putem, uz sve glasnije molitve i litanije. U daljini su ugledali baklju jednog od vojnika ostavljenih da čuvaju vrata. Kada su se svi srećno vratili u predsoblje „Pakla“, ulaz su zatvorili kamenom stelom i dodali pride još jedan ogroman kamen. Zatim je naređeno da se sve podzemne odaje napune zemljom i kamenjem, da se svi tragovi stepenica unište, a svaki prolaz ka podzemlju hrama zapečati. Tako je ulaz u Pećinu Smrti zauvek zatrpan.
Nastavak na sajtu trece oko
http://goo.gl/kKDEZ
0 коментара:
Постави коментар